Pitam se zašto se u čovjeku javlja strah svaki put kad mu dobro krene, jesmo li toliko navikli da ne možemo biti predugo sretni…
Samo Bog zna koliko sam se napatila u ovih deset godina, otkako sam našla prvi posao, pa do sad, kada, vjerujem, ne postoji mnogo osoba sretnijih od mene što idu na posao. Samo On zna, jer nikome nisam ni mogla pričati koliko je gadno znalo biti. I onda, u jednom trenutku, sve to se nekako promijeni i odjednom dobiješ priliku kakva se ne dobija više puta u životu. Nedavno sam doživjela šest mjeseci na ovom poslu i samo se molim da tu dočekam i penziju.
Pa onda pretrnem, svaki put kada kaže koliko mu nedostaje kuća i kako bi se tamo vratio istog trenutka kada bi dobio posao. I još nikad se nisam usudila pitati šta to znači i gdje sam ja tu. Zato što ne znam ni šta bih tada rekla.
Tako sam sretna. Tako mi je lijepo živjeti u ovom gradu i raditi ovaj posao i biti blizu svoje porodice. I toliko me je strah.
Hi, this is a comment.
To get started with moderating, editing, and deleting comments, please visit the Comments screen in the dashboard.
Commenter avatars come from Gravatar.
Ako ti je fino, nigdje ne ide. Ljepse ti nece biti. A jednom ako odes od familije nece proci ni jedan dan da ti ne nedostaju. Ja znam…